Free counters! 

 

NAŠ DON BRANKO OPET DOMA

    Don Branko Šimović iz Zvirovića, sin naše studenačke župe, vratio se svojoj rodnoj grudi i svojoj Hercegovini nakon 46 godine svećeničkoga rada u Essesnskoj biskupiji u Njemačkoj. Svoju svećeničku mirovinu uživa u svojim rodnim Zvirovićima i svojoj župi Studenci


Don Andrija Majić kao uzor

Prije otprilike mjesec dana stigao nam je naš don Branko Šimović u svoje rodno mjesto Zviroviće i u svoju rodnu župu Presvetog Srca Isusova Studenci. Došao je u 77. godini svog života, nakon što je kroz svojih 46 godina svećeništva i rada za hrvatske i njemačke katolike u biskupiji Essen završio svoju aktivnu svećeničku službu i stupio u zasluženu mirovinu. U našem smo župnom listu objavili kratku vijest o tome, a ovdje želimo malo pobliže zabilježiti ovaj nesvakidašnji događaj u našoj župi i dalje. Prije šest godina, u povodu 40. godišnjice don Brankova svećeništva u našem župnom glasilu «Povezanost» osvrnuli smo se na neobičan životni put ovog hrvatskog svećenika. Ovdje pak želimo, u ovom kratkom prilogu osvježiti, aktualizirati i dopuniti «mozaik-sliku» koju je don Branko, vođen Božjom Providnošću, izradio svojim ljudskim i svećeničkim životom, radom i molitvom.

Don Branko je, kako nam je svima poznato, rođen u Zvirovićima 1940. godine kao četvrto od petero djece u obitelji Ilije i Cvite Šimović, rođene Matić. Tek je s osam i pol godina, zbog posljedica rata, pošao u školu. Išao je najprije jednu godinu u Studence (na «ćupriju»), a ostala tri razreda završio je u Zvirovićima, u školi koja je tada bila napravljena. Otac mu je u vrijeme rata bio u domobranima. Bio zatvaran i tjeran na prisilne radove, tako da je od posljedica toga umro sa 40 godina u Mostaru, ostavivši iza sebe ženu i petero siročadi. Nakon završene pučke škole, don Branko je pohađao četiri godine niže gimnazije u Čapljini koju je vrlo uspješno završio. Išao je svaki dan pješice 8 km tamo i 8 km nazad jer nije bilo nikakvih drugih prijevoznih sredstava. U nižoj gimnaziji primio je sakrament krizme. Krizmao ga je ondašnji studenački župnik don Andrija Majić, koji je zastupao mostarskog biskupa dr. Petra Čulu, kojeg su komunističke vlasti, ni kriva ni dužna, osudile na dugogodišnju zatvorsku kaznu.

Upravo u to vrijeme, kad je don Andrija krizmavao, u Trebižatu, Čapljini i drugim mjestima, komunisti i neprijatelji Crkve i naroda su podjarili primitivce i nasilne ljude koji su ispred župnih crkava dočekivali don Andriju s raznim psovkama, vikom i prijetnjama, gađali ga smrdljivim jajima te trulim kavodama. Don Andrija je sve to podnosio i šutio. Kad su ga kasnije pitali neki župljani: »Presvijetli, pa kako ste sve ovo podnosili mirno i šuteći?» Don Andrija im je odgovorio: »Pa, i po Isusu su pljuvali, davali mu pljuske, izrugivali ga i iživljavali se nad njim. I kako je on to podnio? Šutio je i trpio...» Ovo don Andrijino držanje dalo je povoda našem don Branku pa se i on malo više zanimao za Isusa. I to je urodilo time, da se don Branko odlučio poći u sjemenište da bi postao svećenik.


Bijeg preko granice

Budući da su bila popunjena sva mjesta u biskupiji Mostar, don Andrija ga je poslao u Biskupsku gimnaziju u Dubrovnik, za dubrovačku biskupiju. Don Branku je škola išla dobro. Trebao je na kraju četvrte godine gimnazije, tj. god. 1961. maturirati. To se nije dogodilo, jer su ga par mjeseci prije mature, digli u vojsku na dvije pune godine. Tek se poslije vojske, koju je odslužio u Aleksincu u Srbiji, a gdje je kao svećenički kandidat bio podosta maltretiran, vratio u Dubrovnik gdje je maturirao 1963. godine. U kolovozu 1963., kad se već bio upisao u bogosloviju u Splitu, dobio je prijetnje vojnog odsjeka iz Čapljine, koje su ga, nakon dugog razmišljanja potakle da se odluči na riskantan bijeg preko granice. I ne rekavši nikome o toj svojoj nakani pa ni rođenoj majci, jer je sve moralo biti apsolutno potajno, krenuo je zadnjeg petka u kolovozu 1963. prema Zagrebu i austrijskoj granici. I nakon sedmodnevnog riskantnog, smrtonosnog i mukotrpnog puta, preko više državnih granica i preko tri i pol kilometra visokih Alpa (Waldi), dospio je sa svojim vršnjakom i susjedom Vilimom Šimovićem u francuski pogranični gradić Modane, koji se nalazi pedesetak kilometara južno od Grenobla, gdje se nalazio Vilimov malo stariji brat Vrane, a koji je godinu dana prije došao sa svojim starijim bratom Šimunom tim istim putem u Francusku. Vranin i Vilimov brat Šimun je poginuo pri radu u šumi, sklonivši se pri jednom nevremenu u otvorenu, neosiguranu trafostanicu, ne znajući da je to trafostanica, vrlo opasno mjesto pri grmljavini, gdje ga je ubila struja visokog napona. Kad je don Branko, koji se mogao sporazumjeti s policijom na francuskom, zatražio za sebe politički azil, a za Vilima da ga puste do brata Vrane u Grenoblu, policija se pozvala na takozvani Dablinski sporazum (Dublin) prema kojem se mora tražiti politički azil u onoj zemlji, u koju se prije dođe. To je za don Branka bila Italija. Eto, tu u Modani su istog jutra odvojili Vilima i don Branka, jednog od drugoga, a da se nisu mogli ni pozdraviti. Vilima su poslali k bratu Vrani u Grenoble, a don Branka su vratili vlakom u Italiju, najprije u Torino, a onda u izbjeglički prihvatni logor San Saba u Trstu. Tu je don Branko nakon više mjeseci teških dana dobio od UNO-a zatraženi politički azil pa je prije Božića 1963. prebačen u izbjeglički logor u Capuu, koji je smješten 30 km sjeveroistočno od Napulja. Iz tog logora je premještan u druge izbjegličke logore: u Latini, Aversi pa opet vraćen u Capuu. Zbog nemogućeg i neizdrživog stanja u Capui, don Branko je s izbjegličkom iskaznicom pobjegao iz tog logora. Uhvativši vezu s prvim ravnateljem za hrvatsku inozemnu pastvu, monsinjorom dr. Krešimirom Zorićem u Rimu i našim Hercegovcom iz Drinovaca, nećakom pok. don Andrije Majića, dr.Ivanom Tomasom u Grottaferrati kod Rima, skrasio se u Grottaferrati, tražeći mogućnost studija teologije da bi postao svećenik.


Teološki studij u Njemačkoj i Mlada misa

U Grottaferrati je radio razne poslove i učio je talijanski sve dok nije providonosnim posjetom hrvatskog essenskog župnika vlč. Franje Lodeta hrvatskim svećenicima u Grottaferati, u srpnju 1964. dobio mogućnost da dođe u Njemačku i da studira teologiju. Došavši u Essen krajem kolovoza te iste godine, odmah je marljivo učio njemački tako da se, položivši sve prijemne ispite, mogao u listopadu 1964. upisati na studij teologije na sveučilištu u Bonnu. U Bonnu je završio prvi dio studija, pri čemu je slušao predavanja i znamenitih profesora Huberta Jedina kao i Josefa Ratzingera (sadašnjeg Pape u miru). Poslije studija u Bonnu, studirao je godinu dana na Sveučilištu u Freiburgu i godinu dana na novom Sveučilištu u Bochumu, gdje je vrlo uspješno završio svoj studij teologije. Poslije studija u Bochumu studirao je na svećeničkoj bogosloviji (Priesterseminar) u Essen-Werdednu, a za svećenika biskupije Essen zaređen je 10.7.1970., godinu dana nakon iznenadne smrti njegove pokojne mame Cvite. Kako je obnevidjela, pala je na stubama i slomivši kičmu, umrla četiri sata nakon toga. Kad ju je naš ondašnji kapelan i don Brankov školski kolega don Mile Miljko opremao sakramentima za bolesne, spomenula je i ime svoga sina Branka. Don Branko je slavio svoju mladu misu u Essenu 12.7.1970. u Hrvatskoj katoličkoj misiji, koju je tada vodio vlč. Franjo Lodeta. Na njegovoj Mladoj misi bili su od naših svećenika pok. don Mate Šimović, ondašnji župnik u Gabeli i don Mile Miljko. Od rodbine su bili pokojni brat, inženjer, Nikola, starija sestra Anica, bratić Ilko, pokojni stric Ivan, rođak Jure Janjin sa suprugom Elisabethom i drugi. A ondašnji naši Zvirovčani i don Brankovi susjedi: pokojni Urban Šimović, Ivan Šimović (Matin), Grgo Šimović (Ivanov) s kojima je don Branko uvijek imao dobru vezu. Organizirali su veliki autobus i došli iz Frankfurta u Essen na don Brankovu Mladu misu.


Svećenički rad u Njemačkoj

Odmah poslije Mlade mise, don Branko je imenovan za njemačkog kapelana u planinskom gradu Lüdenscheidu, koji je udaljen od Essena gotovo 100 km. I kratko iza toga je – jer je bilo puno hrvatskih katolika na tom području – u suradnji s njemačkim župnikom, utemeljio Hrvatsku katoličku misiju (HKM) u Lüdenscheidu. Don Branko je vodio tu HKM uza svoju kapelansku službu u njemačkoj župi. God. 1971. imenovan je za kapelana na drugoj njemačkoj župi u Bochumu. Pored svoje kapelanske službe u Bochumu i dalje je vodio osnovanu HKM u 70 km udaljenom Lüdenscheidu sve do početka 1973., kad je tamo došao don Brankov nasljednik, pok. p. Đuro Lulić (TOR). I u Bochumu je, uza svoju kapelansku službu na njemačkoj župi, utemeljio Hrvatsku katoličku misiju Bochum. Uz ove dvije HKM, koje je direktno utemeljio i vodio, najveća njegova zasluga je da je u biskupiji Essen osnovao još četiri Hrvatske katoličke misije: u Gelsenkirchenu, Mülheimu-Oberhausenu, Duisburgu i Essen-Centru. God. 1975. imenovan je župnikom HKM Bochum. Od tada je u prvom redu radio za hrvatske katolike, ali je svejedno radio i za njemačke katolike, koliko mu je dopuštalo vrijeme. Punih 20 godina bio je župnik HKM Bochum, sve do 1993., kad je HKM Lüdenscheid ostala bez svećenika, premještanjem ondašnjeg voditelja te misije p. Marka Vrgoča za župnika u Hrvatskoj. Tad je don Branko zamolio biskupiju Essen da ga imenuju župnikom HKM Lüdenscheid, što je i učinjeno. Don Brankov nasljednik u HKM Bochum postao je vlč. Vinko Delinac, dotadašnji župnik HKM Ottava u Kanadi. Nakon takozvanih strukturalnih promjena u biskupiji Essen prije osam godina, vlč. Vinko je uz HKM Bochum dobio još i HKM Gelsenkirchen, koja više nije dobila novog svećenika, a sjedište HKM Lüdenscheid promijenilo je svoje sjedište u Ennepetal pa se i don Branko morao preseliti tamo. Tu je ostao i vodio HKM Ennepetal-Lüdenscheid sve do stupanja u mirovinu 30.9.2015. Poslije stupanja u mirovinu još je ostao u svom stanu, jer njegov nasljednik u HKM Ennepetal, vlč. Damir Kovačić, župnik HKM Hagenu, stanuje u Hagenu i otuda dolazi i radi u HKM Ennepetal-Lüdenscheidu. HKM Ennepetal-Lüdenscheid nije dobila svog samostalnog župnika, ali je don Brankovim zalaganjem dobila vrlo vrijednu i sposobnu pastoralnu suradnicu tako da HKM Ennepetal u suradnji novog župnika, pastoralne suradnice i dosadašnje tajnice može, nastaviti svoj uhodani dušobrižnički rad u toj, prostorno najvećoj, HKM biskupije Essen. Don Branko će, zavisno od zdravstvenog stanja, nastojati provoditi što više vremena u rodnom kraju.



Nesebična pomoć hrvatskom narodu u Njemčkoj i kulturna djelatnost

U ovom kratkom prilogu nemoguće je samo nabrojiti ono što je don Branko doživio, uradio ili postigao u ove 53 godine svog života izvan Domovine i 46 godina svećeničkog rada u Njemačkoj za hrvatske i njemačke katolike i druge. Ovdje ćemo spomenuti samo nekoliko paušalnih područja i trenutaka koji su opečatili njegov dosadašnji svećenički život. Vodio se životnim načelom da je „velika radost slobodno služiti Bogu, Crkvi čovjeku i svom narodu“.

Još kao student u Bonnu, Freiburgu i Bochumu svesrdno se zalagao na socijalnom polju za naše pridošle radnike u Njemačku koji su došli bez ikakva poznavanja njemačkog jezika, bez ikakve pripreme za novu nepoznatu sredinu, izrabljivani od njemačkih poslodavaca i od jugo-udbaških službenih pratilaca. Kao mladi svećenik, u Lüdenscheidu je utemeljio HKM Lüdenscheid uza svoju kapelansku službu u najvećoj njemačkoj župi tog grada i svoju malu sobu, gdje je spavao, pretvorio je u ured za naše ljude i često puta radio i prevodio dokumente do iza pola noći. Za naše je ljude hrvatski svećenik – a bilo ih je vrlo malo! – ono vrijeme bio doslovno „sluga za sve što život iziskuje“: i svećenik i socijalni radnik i liječnik i prevoditelj itd. Naši su ljudi bili doslovno prepušteni sami sebi ili „kao ovce bez pastira“. Don Branko je nastojao uz svoju svećeničku službu informirati ljude preko informativnog lista OBAVIJESTI koje je izdavao grad Lüdenscheid, a koje je on pripremao na hrvatskom jeziku. Budući da nije bilo nikakvih knjiga ni molitvenika u crkvama na hrvatskom, sam je napisao i tiskao ciklostilom pedesetak crkvenih pjesama i molitava i složio u knjižicu „Slavimo Gospodina“ da bi ljudi mogli pratiti svetu misu. Za Božić, Majčin dan i poklade pripremao je priredbe za naše ljude. Sam je vodio tečajeve njemačkog jezika u svojoj misiji. Kad je osnovao HKM Bochum 1973. sve to je radio i u novoj osnovanoj misiji, a uz njemački informativni župni list UMI izdavao je i „Naši razgovori“ na hrvatskom. Nastojao je da u svakoj HKM u biskupiji Essen pri Caritasu bude zaposlen i bar jedan socijalni radnik za naše ljude. U to vrijeme, poslije „Hrvatskog proljeća“ došlo je više hrvatskih studenata, emigranata iz Hrvatske koje je on primio u svoj stan na privremeno stanovanje i pronašao im mogućnost da nastave svoj studij. U Bochumu je na Sveušilištu bilo najprije dvadesetak, a kasnije više hrvatskih studenata kao i nekoliko „profesora gostiju“ iz Hrvatske. Sa svima je lijepo surađivao. Deset godina nakon osnutka HKM Bochum organizirao je „Tjedan hrvatske kulture“, kojim se ukazalo u javnosti na visoku kulturu hrvatskog naroda. Uz vrlo kvalitetna predavanja, koncerte, literarne večeri, posebno je bila zapažena izložba umjetničkih slika naših mladih umjetnika (Milas, Petek, Vidaković), koja je trajala skoro dva mjeseca u novom prominentnom centru (BVZ). U Bochumu je organizirao i 17 literarnih večeri na kojima su sudjelovali mladi hrvatski i njemački autori. Kad je 1982. ondašnjem voditelju i organizatoru „susreta“ hrvatskih studenata i akademičara u Njemačkoj vlč. Anti Jeliću pri posjeti svom rodnom kraju u Rami oduzeta putovnica, tako da se nije mogao vratiti u Njemačku, na zamolbu odbora tih „susreta“ don Branko je prihvatio privremeno vodstvo i organizaciju „susreta“ dok se vrati vlč. Jelić. Međutim, vlč. Jelić se nije više vratio tako da je don Branko vodio i organizirao „susrete“ sve do 1990. U vrijeme njegovog vođenja „susreta“ , oni su prerasli u „Savez hrvatskih studenata i akademičara“ koji bi za Duhove svake godine organizirao trodnevni kongres u Njemačkoj, na kojem bi sudjelovalo do 150 studenata i akademičara, a na kojem bi bili pozvani kao referenti hrvatski ili njemački književnici, pjesnici, umjetnici, glazbenici, znanstvenici, teolozi. Među tim referentima su bili naši poznati velikani kao što je Jure Kaštelan, Slavko Mihalić, Ivan Raos, Tomislav Ladan, Dubravko Horvatić, Stjepan Babić, Vlado Gotovac, dr. Franjo Tuđman (12.5.1989. u Pappenheimu), dr. Ratko Perić, glazbenik I. Jusić i drugi. U Bochumu je don Branko uz ostalo između 1981. i 1989.god. omogućio da preko 500 hrvatskih studenata teologije i drugih struka iz Hrvatske, Slovenije, BiH i drugih, tijekom ljetnih praznika rade u Opelu i zarade dobru materijalnu podlogu za svoj studij.


Pomoć u Domovinskom ratu

Kad je izbio Domovinski rat, don Branko je – kao i svi hrvatski misionari u cijelom svijetu – učinio sve što je bilo moguće da se pomogne stotinama tisuća protjeranih Hrvata i drugih iz okupiranih dijelova Hrvatske te protjeranih iz Srbije i BiH. Iz HKM Bochum upućeno je preko 50 transporta s humanitarnom pomoći u Republiku Hrvatsku i BiH. Upućeno je desetak sanitetskih kola, kamioni sanitetskog materijala itd. Don Branko je osobno pratio dva konvoja Putem spasa preko Vran planine u Bosnu. Kad je Sarajevo bilo tri godine u potpunom okruženju, don Branko je uspio poslati do Kiseljaka humanitarnu pomoć koja se djelomično kroz podzemni tajni tunel prenosila u blokirani grad. Pri poslanim pošiljkama humanitarne pomoći nije zaboravio ni našu župu. I tu je don Branko poslao humanitarnu pomoć koju je župnik sa suradnicima pokušao podijeliti kako mu je bilo moguće. U Bochumu je na početku Domovinskog rata organizirao ekumenske molitvene susrete u crkvi sv. Marije svake subote od rujna do prosinca 1991. s protestnom procesijom do kazališta (Schauspielhaus), gdje bi se na trgu pred kazalištem održao prosvjed i upalile velike crvene i bijele svijeće, postavljene ispred kazališta na pločniku u obliku velikog hrvatskog grba. Tim se upozorilo na agresivni rat protiv Hrvatske. Nekoliko sudionika tih prosvjeda jedne je hladne zimske noći ispred tog kazališta napisalo na pločniku velikim slovima, bijelim neobrisivim cestovnim lakom: „Stoppt den Aggressionskrieg gegen Kroatien!“ (Zaustavite agresivni rat protiv Hrvatske!). Taj napis je ostao godinama nakon toga pred kazalištem sve dok se nisu izmijenile velike četvrtaste ploče na tom trgu. Preko ekumenskih molitvenih susreta i preko lokalnih novina don Branko je informirao javnost o ratnoj katastrofi u Hrvatskoj i BiH. Više je puta sudjelovao u proturatnim demonstracijama u Bonnu, a jednu je demonstraciju osobno organizirao i proveo sa svojim prijateljima i prijateljma mira.

Kad je ponovno došao u Lüdenscheid u studenom 1993. nastavio je sa skupljanjem i slanjem humanitarne pomoći u Domovinu. Zahvaljujući njemačkoj liječnici pri njemačkoj vojsci, pokojnoj gospođi dr. Ursuli Hülsmann, prikupio je brojne medicinske strojeve (rentgene i druge) te ih poslao u Domovinu. Pri svoj toj pomoći don Branko je imao puno suradnika koji su mu složno i nesebično pomagali.

Don Branko je svugdje gdje je bio na službi izdavao župni informativni list. U Lüdenscheidu je izdavao LUČ kojim je kroz 22 godine informirao svoje župljane.

Kako u Bochumu, tako i u Lüdenscheidu organizirao je kulturno-zabavne priredbe i manifestacije i njegovao hrvatski folklor u Misiji. Njegovom je zaslugom tiskana i prva „Hrvatska crkvena pjesmarica“ u Njemačkoj, koju je i on djelomično pripremao, a za koju je osigurao glavnu financijsku pomoć. Kao državni sudski tumač i prevoditelj, sa svim prevoditeljskim ovlastima preveo je tisuće dokumenata za naše ljude, a u svojoj svećeničkoj službi prevalio je svojim autom ili kombijima kojima je prevozio djecu na vjeronauk, preko milijun i pol kilometara.


Drago nam je da je don Branko sad među nama. Neka ga dragi Bog obdari zdravljem i blagoslovi za još mnoga ljeta radosna svećeničkog života i rada u svom rodnom kraju!