Nedjelja, 8. svibnja:                           8 - Sveta Misa za narod (župna crkva)                          9,30 - Sveta Misa blagoslova polja u Stubici                           11 - Sveta Misa za narod (župna crkva)                           12 - Sveta Misa blag. polja u Trseljevini                           Aktualni župni list

Isus kruh života (Iv 6,41-51)

 

 Isus kruh života

(Iv 6,41-51)

 

  41Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: "Ja sam kruh koji je sišao s neba." 42Govorahu: "Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: 'Sišao sam s neba?'"

    43Isus im odvrati: "Ne mrmljajte među sobom!

    44Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.

    45Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni.

    46Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca.

    47Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni.

    48Ja sam kruh života.

    49Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe.

    50Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre.

    51Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.

        Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

        Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta."

 

Na Isusove riječi: «Ja sam kruh» i to «s neba»! Židovi reagiraju mrmljanjem. I to otvoreno protiv njega, tako kaže sv. Ivan. Isusu koji je Istina uskraćuje se pravo da kaže istinu. Krivo ga se i ljudski sudi. Ne poznajemo li mu oca i majku. Uskraćivanje prava Isusu da kaže istina, sud na temelju osobnoga osjećaja u vanjštine, predrasuda je i osuda, koja završava na Kalvariji.

Ne mrmljajte među sobom, kaže Isus. Što god nije odmjereno, dobro ispečeno i dorečeno, obično je mrmljanje!

Čula slušanja i gledanja moraju biti povezani s umom i pameti, srcem, dušom i glavom, moraju djelovati ujednačeno, skladno. U protivnom su obična predrasuda ili osuda. Suvremenici Isusovi čuju ali ne slušaju; gledaju ali ne vide, bulje. Da bude još gore, gledaju s predrasudama, imaju svoju istinu od koje ne odstupaju, ne interesira ih prava istina. Nema prostora za nova razmišljanja, za nove poticaje, za drugačije stavove pa taman bili i bolji. Nema šanse da stvari pogledaju s druge strane.

Oni imaju svoje mišljenje, svoje argumente a onda i svoje čvrste stavove. Tu se ništa ne može promijeniti. (Ne bi mu/joj dragi Bog dokazao.) U tom ozračju postaje nevažno što Bog misli. Ni na kraj pameti da bi Bog mogao misliti. Na taj način se privatizira Božja misao, Božje djelovanje.

Nema ni pomisli da bi Isusa upitali da li to on ozbiljno misli. Mrmljanje je ovdje ujedno i znak osude. Inače može biti i izraz nekulture ali ovdje je ponajprije osuda. (Tako je nastala i jedna izreka u našem narodu za koju se kaže da je Bog rekao: Ne izgubi sebe poradi mene).

Isus otvoreno i jasno kaže: tko vjeruje, ima život vječni. Ne kaže ako ti se sviđa uzmi, ako ne idi. On nastupa blago, uvijek ostavlja šansu, mogućnost za popravni.

Židovi slušaju ali ne uče. Otvorili su uši ali su zatvorili srce. Nema tu kruha kada sve završi na čulu. Čulo registrira, no srce pokreće. Čuješ li? Čuješ! Ali ne haješ. Nije problem kad netko ne čuje. Ne čuje i točka. Ali kad neće da čuje, ili kad neće da posluša, e to je pravi problem.

Različiti su motivi slušanja. Slušam i pratim samo radi toga da imam materijala za kritizirati, napasti ili čak optužiti. (Sjetimo se zašto farizeji i pismoznanci slušaju Isusa. Da ga ulove u raskoraku između propovijedanja i zakona.)

Pravo slušanje uključuje i čuti i učiti. Pogotovo slušanje kada je Bog u pitanju, kada je u pitanju Isus, Riječ tijelom postala. Tu bi se trebale natjecati uši i pamet. Uključiti sve osjećaje da se što više čuje i pohrani u srce, poput Marije.

Isus je kruh za život svijeta. To znači da nema pravoga života bez Isusa. Kad Isus govori o ponudi života onda je to vječnost. Pa tko bi pametan to odbio. Odbiti vječni život. Koliko se uloži za privremeno, ovozemaljsko, za koji dan, tjedan ili godinu. A za vječnost teško pripaziti na osjetila: na jezik, na oko, na uho, na ruke, na noge. Kad kaznim svoja osjetila ništa ne izgubim. Dapače, dobijem stostruko.

Omalovažiti i odbiti Kristovu ponudu znači odbiti život, izabrati smrt. Odbiti radost života na zemlji, znači odbiti ga i u vječnosti. Prihvatiti dar života na zemlji, označava prihvaćanje u nebeskoj slavi.

Kad govorimo o vječnosti, moramo biti pozorni. Vječnost nije samo ono što će započeti u budućnosti. Vječnost je već započela mojim začećem. Nastavlja se rođenjem i ovozemaljskim životom. Svoju puninu dobiva prijelazom iz ovozemaljske prolaznosti u nebesku ne prolaznost, vječnost. Ne kažemo li da je Euharistija predokus buduće slave. Nije to nešto što će se dogoditi nego je vječnost prisutna u onomu sada. Mi već uživamo hranu vječnosti, a to znači da smo sudionici slavlja vječnosti. Zato je ozbiljno Pavlovo upozerenje: 30I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! 31Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! (Ef 4,30-31).

Svojom gorčinom, srdžbom, gnjevom, vikom, hulom, opakošću žalostimo Duh Božji, dajemo vječnosti kategorije koje joj ne pripadaju. Oskvrnjujemo vječnost. Sv. Pavao daje smjernice, daje osobine ozračja koje bi trebale biti znakom prisutne vječnosti u nama, i po nama, u našim obiteljima. Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. (Ef 4,30-32) Stavljajući ove osobine u stvarnost mi zapravo potvrđujemo da smo kao zajednica Crkve poput Krista postali prinos i žrtva Bogu na ugodan miris» (usp. Ef 5,2). Na taj način mi dajemo doprinos Crkvi Kristovoj da bude uvjerljivija i autentičnija graditeljica svijeta nudeći mu ono što je svijet izgubio ili zaboravio.

Znamo i svjesni smo da smo ljudi. Ali Bog nam nudi euharistiju, parfem svoje božanske ljubavi da se osvježimo te taj miris pronesemo ovim svijetom. To čini svakoga dana. Tebi je u interesu da to ne odbiješ. Ne činiš uslugu Bogu ako to prihvatiš nego sebi, od toga ti imaš koristi, kao i tvoja obitelj.

 

Prijatelji! Znamo dobro, Isus, kruh života, imperativ je za sve nas. Euharistija, znak nesebične Božje ljubavi, nije samo dar za osvježenje nego i poziv na življenje. Te znakove Božanskoga života i ljubavi staviti u život. Puno zrna jedan klas i jedan kruh. Puno boba, jedna čaša.

Dobar kao kruh! Sigurno želimo biti dobri kao kruh. I bit ćemo ako se prinesemo kao dobro zrnje okićeno čistoćom srca i duše.

Plodovi doneseni s Isusom plodovi su za život, jesu pravi istinski život, jesu Isus. Pa to ti je to: Ja sam kruh života. Pitam sebe i tebe: jesam li ja dobri kruh za život svijeta. Je li me ovilo Božanstvo Krista koji je sve dao od sebe da mu postanemo slični. Ne da postanemo božanstvo nego da sačuvamo božansko odijelo.

Free counters! 

© 2012 - 2022 Svetište Studenci. Dozvoljeno je preuzimati izvorne tekstove. Web development Ante Kozina